Stranice

среда, 3. јануар 2018.

Od nametnute oktobarske revolucije u Srbiji do uspešne primene ''Vašingtonskog konsenzus-a''





Neoliberalizam, kao političko-ekonomska ideologija, nastaje sedamdesetih godina prošlog veka (kao recidiv liberalnog kapitalizma), čiji su rodonačelnici Fridrh Von Hajek (Fridrich Von Hayek) i Milton Fridman koji su dobili i Nobelove nagrade za ekonomiju i to Hajek 1974., a Fridman 1976. godine. Ova ideološka doktrina, uobličena u set ekonomskih mera i politika, najpre je implementirana 1973. godine u Čileu (zahvaljujući Čikaškom ekonomisti Miltonu Fridmanu) čije su posledice bile katastrofalne, a potom su takvu doktrinu podržali Margaret Tačer i Ronald Regan. Ta podrška je bila sasvim i logična, jer ova ideološka doktrina je i koncipirana u interesu moćnih i bogatih, a na štetu manje razvijenih i siromašnih zemalja.

Treba napomenuti da neoliberalizam nije koncept konzistentne teorije, već set ekonomskih politika koje su u funkciji krupnog finansijskog kapitala razvijenih privreda i trasirani put koji vodi manje razvijene zemlje u neokolonijalno ropstvo. Drugim rečima može se reći, da je ovo ideološki projekat neoliberalnog globalizma, koji teži da sveukupne društvene oblasti, ljudsko delovanje i odnose, prevede u oblast tržišta, a državu – koja bi trebala da vodi računa o opštim i nacionalnim interesima i interesima većine građana – potisne na margine uticaja. Zato se i kaže da je neoliberalizam ideologija tržišnog fundamentalizma gde ,,nevidljiva ruka” – a to je ruka moćnih koja po principu ,,sile jačeg” – treba da rešava i potčini sve ljudske prirode i društvene potrebe (ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje, kulturu, odbranu i……) u korist bogatih.
Osnovni principi na kojima se temelji doktrina neoliberalizma jeste totalna privatizacija, deregulacija, liberalizacija, finansijska stabilizacija i neutralisanje državne uloge u svim sferama života sem u zaštiti interesa bogatih.

Neki od teoretičara neoliberalizma povezuju neoliberalnu doktrinu sa obiljem društvenih sloboda pa čak i sa slobodama pojedinaca. To je zaista pravi paradoks, jer neoliberalizam podržava samo slobodu moćnih društava i pojedinaca tako što im daje pravo i slobodu da ekonomski ugrožavaju živote manje moćnih i društava i pojedinaca.

Neoliberalna doktrina je poslužila kao teorijska osnova za donošenje projekta o globalizaciji (drugo ime za kolonijalizam) – jednog od najvažnijih projekta zapadnih zemalja u drugoj polovici 20. veka – koji je nazvan ,,Vašingtonski konsenzus” (Vašingtonski dogovor). Ovaj Projekat je – po nalogu državnog establišmenta SAD – izradio Ekonomski institut za međunarodnu ekonomiju (trust mozgova) iz Vašingtona koga personalizuje ekonomista Džon Viljemson (John Njiliamson). Projekat je lepo uobličen u deset tačaka ili reformskih politika – koje su delimično već bile sadržane i u doktrini neoliberalizma – a među njima su najvažnije: privatizacija javnih preduzeća i svih javnih resursa, liberalizacija trgovine, liberalizacija finansijskog tržišta, liberalizacija stranih direktnih investicija, ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji ometaju ulazak na tržište.. Može se oceniti da se jedna od osnovnih ideja – kojom su se rukovodili autori ovoga manifesta – ogleda u nameri da se sa nekoliko strateških tačaka ukloni država iz ekonomske sfere i da se umanji njen uticaj. 

Ostale tačke su samo forma da bi se zamaglile namere, odnosno cilj Projekta. Sa Projektom su se saglasili – MMF, Svetska Banka i Ministarstvo finansija SAD, a potom ga je 1989. godine kodifikovao Džon Vilijemson (John Williamson) i predstavio javnosti kao ,,najbolji” model za dinamičan rast i razvoj zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji te ga nazvao ,,Vašingtonski koncezus”. Verovatno je tako nazvan zato što su ga usvojile tri najvažnije svetske institucije, a ne zbog toga što su ga najpre (pod prinudom) prihvatile zemlje Latinske Amerike.
Tako je donošenjem Vašingtonskog konsenzusa, ozakonjena i doktrina neoliberalne ekonomije.
Nakon srpske oktobarske revolucije, međunarodna zajednica nam je nametnula ,,dobre usluge” kroz već spremljene programe reformi i ,,obučene” inostrane savetnike. Oni nisu imali previše težak zadatak, jer domaći vazali nisu ni razmišljali o modernizaciji zemlje i o razvoju ekonomije koja bi se sprovodila u interesu većine njenih građana. Sebe su smatrali ,,Bogom datim vladarima” i odmah su prihvatili univerzalni program neoliberalne ekonomije baziran na Vašingtonskom konsenzus i nastojali da verno implementiraju sve njegove instrumente. Posledice su katastrofalne i još će se dugo i dugo osećati.

Predlozi rešenja za spas srpskog naroda i Srbije

Neophodno je hitno odustajanje od pogubne neoliberalne ekonomije te dosadašnji atipični model – koji se zasniva na rasprodaji imovine, stalnom zaduživanju, nepotrebnom uvozu i potrošnji nezarađenog – zameniti sa tipičnim modelom privređivanja, odnosno sa domaćinskom ekonomijom.

Odustajanje od neoliberalizma znači: odustajanje od daljnje devastacije i rasprodaje državne imovine i strateških resursa, odustajanje od daljnjeg razgrađivanja države i državnih funkcija, odustajanje od koncepta uništavanja domaćeg bankarstva i domaće trgovine te prestanak favorizovanja tuđih banaka i tuđih trgovina, odustajanje od vođenja diktirane monetarne politike i poigravanja sa kursom dinara, odustajanje od bankarske i finansijske politike na bazi visokih kamatnih stopa, odustajanje od koncepta ekonomskog opstanka (jer ne može biti razvoja) na bazi stranih direktnih investicija, odustajanje od totalne liberalizacije i uvođenje podnošljive liberalizacije prema stepenu našeg razvoja, odustajanje od daljnjeg državnog zaduživanja i trošenja nezarađenog, zamena socijalno-prisilne štednje sa politikom stimulativne štednje, odustajanje od daljnjeg prepuštanja medijskog prostora stranim medijima, odustajanje od napuštanja srpske kulure i tradicije i nasilnog uvođenja vesternizacije, odustajanje od dopuštanja tzv. nevladinim organizacijama da se poigravaju sa nacionalnim pitanjima i životima građana Srbije, odustajanje od daljnjeg dopuštanja raznim agenturama da vršljaju po našoj zemlji, odustajanje od izvršavanja naloga iz Brisela i Vašingtona koji nisu u interesu Srbije i Srpskog naroda i još mnogo toga.

Iz navedenog se najbolje može oceniti šta bi trebali i šta ne bi smeli raditi. Već je rečeno koji bi model ekonomske politike bio najprihvatljiviji za naše prilike. Međutim, novi koncept ekonomije ne može se izgraditi preko noći. Treba doneti set propisa sa mnoštvom ideja i principima sa kojima se može odgovoriti na sve sadašnje i buduće izazove. Najpre treba sprovesti korenite reforme u svim privrednim i finansijskim segmentima i napraviti strategiju za izlazak privrede i društva iz sadašnje krize i projektovati postepeni razvoj. Razvoj bi trebali zasnivati na primenjivom znanju i investicijama u infrastrukturu (razvoj nauke i građevinarstva), kao i na još četiri osnovna privredna pravca, a to su: industrijalizacija – bazirana na savremenim tehnologijama – razvoj energetike, razvoj poljoprivrede i saobraćaja.
Jednostavno rečeno, osnovni cilj ekonomske politike treba biti dugoročno održiv opstanak i dinamičan privredni rast i razvoj društvene zajednice iz čega treba da se ostvari poboljšanje blagostanja, odnosno poboljšanje kvaliteta života svih građana.

Нема коментара:

Постави коментар