Resursi borskog i majdanpečkog rudarstva
su neiscrpni jer dosad nije iskorišćena ni njihova polovina. Overene geološke
rudne rezerve iznose oko 1,38 milijardi tona rude i sadrže oko 5,1 milion tona
bakra, 202 tone zlata i 1.477 tona srebra. Potvrđeni resursi, sa prosečnom
godišnjom eksploatacijom 26 miliona tona rude, garantuju proizvodnju bakra u
narednih 50 godina.
Najznačajniji naši rudnici su rudnici bakra u
Borskom regionu, koji se nalaze – sa topionicom i prizvodnjom bakra i plemenitih
metala – u sastavu Kombinata RTB Bor. Ovaj Kombinat je ekonomski i strateški
mnogo značajniji za zemlju od pažnje koja mu se pridaje. Umesto da postoji
državna strategija za razvoj industrije na bazi ovoga vrednog metala i da se
izvoze proizvodi sa višim fazama prerade – na našu žalost – izvoze se
polufabrikati putem kojih se razvijaju tuđe ekonomije. Dakle, naše nacionalno
bogatstvo je u funkciji razvoja tuđih ekonomija. Ovo je dokaz da nemamo
strategiju planiranja razvoja, a niti kontinuitet bilo kakve, a kamoli
odgovorne, ekonomske politike. Možemo samo konstatovati, da nema uspešne
ekonomije bez znanja i stručnih ljudi, niti bez patriotske politike i odgovorne
vlasti.
Ostali rudnici, iako nisu po značaju na nivou
Borskih rudnika, ipak su veoma bitni kako sa ekonomskog, tako i sa strateškog
aspekta. Teško bi bilo sve rudnike nabrojati i ponaosob opisati njihov značaj i
karakteristike rudnih minerala i njihovu proizvodnju, pa ih zato neću ni
pominjati. Ali, važno je istaći ono što je zajedničko za celokupno rudarstvo,
odnosno današnji položaj rudarstva i politiku koja se vodi prema ovoj grani
privrede.
Opšta je ocena, da je velika državna nebriga
prema ovoj delatnosti, a posebno je nebriga izražena posle globalističke
okupacije naše zemlje. Naime, neodgovorne vlasti su posle 2000. godine,
provodeći neoliberalnu ekonomsku politiku, nastojale da totalno uruše ovu
delatnost i da rudnike – kao najveće nacionalno bogatstvo – prepuste raznim
multinacionalnim kompanijama iz neokolonijalnih zemalja. Tako su otuđene
cementare, a samo sticajem okolnosti, RTB Bor i mnogi drugi rudnici su ostali
pod nacionalnim okriljem.
Potrebno je pomenuti
šta bi se desilo ako bi strateški rudnici otuđeni
Kao prvo, prirodno bogatsvo – koje ima kako
ekonomski, tako i strateški značaj – eksploatisale bi kompanije iz
neokolonijalnih zemalja, čime bi povećavale svoj uticaj na našu ekonomiju.
Drugo, strani vlasnici bi smanjili
broj radnika i istovremeno povećali eksploataciju – najamnih radnika – onih
koji bi ostali da rade. Na samom početku ne bi im smanjivali plate, ali ih zato
ne bi ni usklađivali sa rastom troškova života.
Treće, smanjili bi sva socijalna izdvajanja, kao
i izdvajanja za ostale društvene potrebe.
Četvrto, ekstrakcija u rudnicima ne bi se
modernizovala niti bi se poboljšavali uslovi rada rudara.
Peto, u rudnike bi se ulagalo samo onoliko koliko
je potrebno za veće ostvarenje profita, bez sagledavanja budućnosti i razvoja.
Šesto, profit od nacionalnog bogatstva izvozio bi
se u tuđe ekonomije!
Nakon svega rečenog, može se konstatovati da
ekonomski zločinci mogu davati nacionalne resurse tuđim eksploatatorima.
Naša zemlja je geološki nedovoljno istražena, a
dosadašnja istraživanja ukazuju na bogatstvo raznih rudnih minerala. Zbog toga
treba u narednom periodu povećati istraživačke radove u rudarstvu.
Energetika i rudarstvo su strateške, perspektivne
i inicijalne grane privrede. Naime, energetika je osnov razvoja celokupne
privrede, dok je rudarstvo strateška i inicijalna grana privrednog razvoja.
Od mineralnih sirovina počinje reprodukcioni
lanac viših oblika proizvodnje. Zato u zemljama koje imaju odgovornu i
patriotsku vlast – putem rudarstva – se multiplikuju privredni efekti, jer se
na prerađenim sirovinama razvijaju viši tehničko-tehnološki oblici proizvodnje.
Neodgovorne vlasti daju rudnike tuđim subjektima koji izvoze sirovine sa
najnižim stepenom obrade.
Нема коментара:
Постави коментар