Neoliberalizam,
kao političko-ekonomska ideologija, nastaje sedamdesetih godina prošlog veka (kao
recidiv liberalnog kapitalizma), čiji su rodonačelnici Fridrh Von Hajek (Fridrich
Von Hayek) i Milton Fridman koji su dobili i Nobelove nagrade za ekonomiju i to
Hajek 1974., a Fridman 1976. godine. Ova ideološka doktrina, uobličena u set
ekonomskih mera i politika, najpre je implementirana 1973. godine u Čileu
(zahvaljujući Čikaškom ekonomisti Miltonu Fridmanu) čije su posledice bile
katastrofalne, a potom su takvu doktrinu podržali Margaret Tačer i Ronald
Regan. Ta podrška je bila sasvim i logična, jer ova ideološka doktrina je i
koncipirana u interesu moćnih i bogatih, a na štetu manje razvijenih i
siromašnih zemalja.
Treba
napomenuti da neoliberalizam nije koncept konzistentne teorije, već set
ekonomskih politika koje su u funkciji krupnog finansijskog kapitala razvijenih
privreda i trasirani put koji vodi manje razvijene zemlje u neokolonijalno
ropstvo. Drugim rečima može se reći, da je ovo ideološki projekat neoliberalnog
globalizma, koji teži da sveukupne društvene oblasti, ljudsko delovanje i
odnose, prevede u oblast tržišta, a državu – koja bi trebala da vodi računa o
opštim i nacionalnim interesima i interesima većine građana – potisne na
margine uticaja. Zato se i kaže da je neoliberalizam ideologija tržišnog
fundamentalizma gde ,,nevidljiva ruka” – a to je ruka moćnih koja po principu
,,sile jačeg” – treba da rešava i potčini sve ljudske prirode i društvene
potrebe (ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje, kulturu, odbranu i……) u korist
bogatih.
Osnovni
principi na kojima se temelji doktrina neoliberalizma jeste totalna
privatizacija, deregulacija, liberalizacija, finansijska stabilizacija i
neutralisanje državne uloge u svim sferama života sem u zaštiti interesa
bogatih.
Neki
od teoretičara neoliberalizma povezuju neoliberalnu doktrinu sa obiljem
društvenih sloboda pa čak i sa slobodama pojedinaca. To je zaista pravi
paradoks, jer neoliberalizam podržava samo slobodu moćnih društava i pojedinaca
tako što im daje pravo i slobodu da ekonomski ugrožavaju živote manje moćnih i
društava i pojedinaca.
Neoliberalna
doktrina je poslužila kao teorijska osnova za donošenje projekta o
globalizaciji (drugo ime za kolonijalizam) – jednog od najvažnijih projekta
zapadnih zemalja u drugoj polovici 20. veka – koji je nazvan ,,Vašingtonski
konsenzus” (Vašingtonski dogovor). Ovaj Projekat je – po nalogu državnog
establišmenta SAD – izradio Ekonomski institut za međunarodnu ekonomiju (trust
mozgova) iz Vašingtona koga personalizuje ekonomista Džon Viljemson (John
Njiliamson). Projekat je lepo uobličen u deset tačaka ili reformskih politika –
koje su delimično već bile sadržane i u doktrini neoliberalizma – a među njima
su najvažnije: privatizacija javnih preduzeća i svih javnih resursa,
liberalizacija trgovine, liberalizacija finansijskog tržišta, liberalizacija
stranih direktnih investicija, ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji
ometaju ulazak na tržište.. Može se oceniti da se jedna od osnovnih ideja –
kojom su se rukovodili autori ovoga manifesta – ogleda u nameri da se sa
nekoliko strateških tačaka ukloni država iz ekonomske sfere i da se umanji njen
uticaj.
Ostale tačke su samo forma da bi se zamaglile namere, odnosno cilj
Projekta. Sa Projektom su se saglasili – MMF, Svetska Banka i Ministarstvo
finansija SAD, a potom ga je 1989. godine kodifikovao Džon Vilijemson (John
Williamson) i predstavio javnosti kao ,,najbolji” model za dinamičan rast i
razvoj zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji te ga nazvao ,,Vašingtonski
koncezus”. Verovatno je tako nazvan zato što su ga usvojile tri najvažnije
svetske institucije, a ne zbog toga što su ga najpre (pod prinudom) prihvatile
zemlje Latinske Amerike.
Tako
je donošenjem Vašingtonskog konsenzusa, ozakonjena i doktrina neoliberalne
ekonomije.
Nakon
srpske oktobarske revolucije, međunarodna zajednica nam je nametnula ,,dobre
usluge” kroz već spremljene programe reformi i ,,obučene” inostrane savetnike.
Oni nisu imali previše težak zadatak, jer domaći vazali nisu ni razmišljali o
modernizaciji zemlje i o razvoju ekonomije koja bi se sprovodila u interesu
većine njenih građana. Sebe su smatrali ,,Bogom datim vladarima” i odmah su
prihvatili univerzalni program neoliberalne ekonomije baziran na Vašingtonskom
konsenzus i nastojali da verno implementiraju sve njegove instrumente.
Posledice su katastrofalne i još će se dugo i dugo osećati.
Predlozi rešenja za spas srpskog naroda i Srbije
Neophodno
je hitno odustajanje od pogubne neoliberalne ekonomije te dosadašnji atipični
model – koji se zasniva na rasprodaji imovine, stalnom zaduživanju, nepotrebnom
uvozu i potrošnji nezarađenog – zameniti sa tipičnim modelom privređivanja,
odnosno sa domaćinskom ekonomijom.
Odustajanje
od neoliberalizma znači: odustajanje od daljnje devastacije i rasprodaje državne
imovine i strateških resursa, odustajanje od daljnjeg razgrađivanja države i državnih
funkcija, odustajanje od koncepta uništavanja domaćeg bankarstva i domaće trgovine
te prestanak favorizovanja tuđih banaka i tuđih trgovina, odustajanje od vođenja
diktirane monetarne politike i poigravanja sa kursom dinara, odustajanje od bankarske
i finansijske politike na bazi visokih kamatnih stopa, odustajanje od koncepta ekonomskog
opstanka (jer ne može biti razvoja) na bazi stranih direktnih investicija, odustajanje
od totalne liberalizacije i uvođenje podnošljive liberalizacije prema stepenu našeg
razvoja, odustajanje od daljnjeg državnog zaduživanja i trošenja nezarađenog, zamena
socijalno-prisilne štednje sa politikom stimulativne štednje, odustajanje od daljnjeg
prepuštanja medijskog prostora stranim medijima, odustajanje od napuštanja srpske
kulure i tradicije i nasilnog uvođenja vesternizacije, odustajanje od dopuštanja
tzv. nevladinim organizacijama da se poigravaju sa nacionalnim pitanjima i životima
građana Srbije, odustajanje od daljnjeg dopuštanja raznim agenturama da vršljaju
po našoj zemlji, odustajanje od izvršavanja naloga iz Brisela i Vašingtona koji
nisu u interesu Srbije i Srpskog naroda i još mnogo toga.
Iz
navedenog se najbolje može oceniti šta bi trebali i šta ne bi smeli raditi. Već
je rečeno koji bi model ekonomske politike bio najprihvatljiviji za naše
prilike. Međutim, novi koncept ekonomije ne može se izgraditi preko noći. Treba
doneti set propisa sa mnoštvom ideja i principima sa kojima se može odgovoriti
na sve sadašnje i buduće izazove. Najpre treba sprovesti korenite reforme u
svim privrednim i finansijskim segmentima i napraviti strategiju za izlazak
privrede i društva iz sadašnje krize i projektovati postepeni razvoj. Razvoj bi
trebali zasnivati na primenjivom znanju i investicijama u infrastrukturu
(razvoj nauke i građevinarstva), kao i na još četiri osnovna privredna pravca,
a to su: industrijalizacija – bazirana na savremenim tehnologijama – razvoj
energetike, razvoj poljoprivrede i saobraćaja.
Jednostavno
rečeno, osnovni cilj ekonomske politike treba biti dugoročno održiv opstanak i
dinamičan privredni rast i razvoj društvene zajednice iz čega treba da se
ostvari poboljšanje blagostanja, odnosno poboljšanje kvaliteta života svih
građana.
Нема коментара:
Постави коментар