Prošlo je 40 godina od kada je „Čikaška škola“
predvođena neoliberalanim ekonomistom Miltonom Fridmanom, američkim
korporacijama, Međunarodnim monetarnim fondom i Svetskom bankom izvela šok-terapiju
u Čileu. Prethodno je u puču, koji je izvela vojska generala Augusta Pinočea,
ubijen demokratski izabrani predsednik Salvador Aljende.
Odmah su rasprodati državni resursi, ljudi su
pootpuštani sa posla, cene hrane, vode, struje, grejanja su se utrostručile, a
plate ostale iste ili su devalvirale. Građani Čilea do osamdesetih godina,
živeli su u bedi kao nikad u svojoj istoriji.
Bila je ovo prva „šok terapija“. Ista „terapija“
primenjena je potom i u Argentini, Urugvaju, Brazilu, Boliviji, a po padu
Berlinskog zida – i u zemljama Istočne Evrope, Rusiji, kasnije i u nekoliko
zemalja Azije, a na spisku su, naravno, i zemlje Balkana.
Cilj je uvek isti: sva moć odlazi u ruke
korporacija, što na kraju i dovodi do situacije koju kolokvijalno nazivamo –
„jedan odsto bogatih i 99 odsto siromašnih“, kao proces – bogati postaju još
bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Srednja klasa je raslojena!
Nažalost, isti film, i pored mnogih upozoravanja,
gledali smo i u Srbiji posle petooktobarskih promena. Među onima koji su
upozoravali šta nas čeka ako nam makroekonomsku politiku kroje MMF i Amerika,
nalazi se i profesor i dobitnik Nobelove nagrade Džozef Stiglic, svojevremeno i
potpredsednik Svetske banke. Tokom posete Beogradu 2001, posle sastanka s
predsednikom vlade Zoranom Đinđićem, Stiglic je rekao za „Ekonomist magazin“.
– Postoje
brojni slučajevi koji pokazuju da saveti MMF nisu u skladu sa interesima zemlje
kojoj su upućeni. Zato se morate diplomatski suprotstaviti „šok terapeutima“ iz
MMF, braneći vlastite interese, jer ulog u tranziciji je mnogo veći od
ekonomije – u pitanju je razvoj celokupnog društva. Do današnjeg dana niko se
nije usprotivio, već po dolasku na vlast iznova je potpisivao novi aranžman sa
MMF-om.
Najbolji,
poslednji primer kako radi MMF dogodio se prošle godine kada je u pitanju
poskupljenje struje. MMF je bio vrlo kategoričan: 15. april i tačka. Kad gazda
(MMF) naredi, odluka se hitno mora sprovesti. Tako se i desilo.
Na
ovom mestu primećujemo dve vrišteće nelogičnosti: prvo, uprkos vladajućoj dogmi
o svemoćnom regulišućem tržištu, ovde nema ni slova o tržišnim razlozima
poskupljenja; drugo, odluka o poskupljenju struje donesena je, očigledno, van
Srbije. Treća nelogičnost je tadašnja samoreklamerska izjava premijera
Aleksandra Vučića koja izaziva podsmeh: “Toliko su nam dobri pokazatelji da nam
je prosto neprijatno”. Poskupljenje od 15 odsto ima, isto tako, neobičnu
strukturu, kao što je neobičan i razlog koji je doveo do njega. Naime, po
Memorandumu jedan deo, nešto veći, ići će EPS-u, a onaj drugi ići će direktno u
budžet. Isti memorandum predviđa još jedno poskupljenje u junu ove godine, ali
ono će se možda razmotriti ukoliko, da parafraziram Vučića, bude išlo toliko
dobro da nam svima bude još neprijatnije.
O
razlozima za ovo poskupljenje govorili su pojedinci iz Vlade, govorio je sam i
Vučić na opskurnom takozvanom “srpskom Davosu”, odnosno Biznis forumu održanom
na Kopaoniku, ali te se izjave međusobno često razilaze. Stoga, o pravim
razlozima za ovu meru treba pitati one koji su na ovu odluku inspirisali, da ne
kažem primorali Vladu Srbije koja je od poskupljenja zazirala ne iz
altruističkih razloga, već zbog nepopularnosti ove mere. Šefica misije MMF
Zuzana Murgasova za “IMF survey” kazala je kako je “Javni dug Srbije rastao
velikom brzinom do veoma visokog nivoa. Smanjenje duga je prioritet, tako da su
snažne akcije potrebne od samog početka”, prenosi RTS. Toliko su nam, naime, dobri ti pokazatelji.
Memorandumi i diktatori
Znači,
stvar je u javnom dugu. Koliko je to daleko od proklamovanih dogmi po kojima
tržište, samo tržište i njegovi zakoni regulišu cenu! U pitanju je
intervencionizam koji je podignut na viši nivo od državnog, koji je vrlo
indikativan, ne samo za Srbiju, već za sve one u čijem ambijentu neoliberalne
mantre služe kao pokriće za svako pogoršanje životnog standarda i gubitak
prava. Za samu Srbiju, čitav ovaj slučaj ima i jasnu političku poruku. Naime,
od poslednjih izbora na kojima je Srpska napredna stranka pod Vučićevim
vođstvom dobila apsolutnu većinu u Skupštini, deo građanski orjentisanih
pojedinaca pokušava da organizuje nekakav opozicioni otpor oko ideje da je
Vučić osoba koja donosi sve bitne odluke, skoro pa u autokratskom stilu.
Samo
njegovo ponašanje u javnosti govori tome u prilog; on voli da ućutkuje, preti
izbacivanjem, uopšte rečeno – voli da se postavlja kao kakav razredni starešina
čvrste ruke. Posle ovog poskupljenja struje na koje je on, a i svi ostali iz
Vlade, imao uticaja koliko i na poplave prošle godine stvara se jasnija slika.
Reč je, dakle, o jednom – malo je reći drugorazrednom, jer se taj razred teško
može označiti brojem – povereniku za efikasno sprovođenje odluka međunarodnih
finansijskih i političkih struktura. Broj glasova koji je njegova lista dobila
na izborima tu nije nikakvo olakšanje, naprotiv. Oni koji pritiskaju, sada
imaju jasnu situaciju, tačnu adresu na koju se obraćaju i tu ne pomaže ni čudna
Vučićeva koalicijska kombinatorika kada je posle izbora na kojima je mogao da
formira Vladu samostalno, ipak krenuo u jednu od najčudnijih koalicija sa
drugoplasiranima na izborima.
Zatim,
način na koji će volja službenika MMF-a biti sprovedena je priča za sebe, isto
tako ilustrativna. Dakle, sve proističe iz pomenutog Memoranduma. Memorandum
koji potpisuje premijer sa bilo kim u Srbiji, kao ni u većini drugih zemalja,
nema nikakvo pravno dejstvo.
Prosto,
ne može EPS da podigne cenu na osnovu nekakvog memoranduma. Zato stvar treba
ubaciti u nekakve zakonske tokove, a to je moguće samo ako se donese neki novi
zakon ili izmeni neki postojeći. Upravo sada Ministarstvo finansija radi na
pripremi izmena Zakona o akcizama, ti predlozi će proći na sednici Vlade, a
onda će u Skupštinu na odlučivanje po hitnom postupku. Eto, tako se to radi.
Eto, tome služe Vlada i parlament, tj. Skupština. Da prosto sprovedu u delo ono
što je troje predstavnika – dvoje iz MMF i jedan iz Svetske banke – stavilo
Vučiću pod nos na potpis. Eto, takvi su to diktatori i vlastodršci. Smejurija.
Ekonomski nadrilekari haraju po Srbiji
U
svakom slučaju struja će opet poskupeti. To je, izračunali su vajni stručnjaci,
prosečno oko 500 dinara po domaćinstvu. Od te sume, kažu, 200 ide direktno u
budžet. Tih 200 dinara treba da, po rečima predstavnika Svetske banke u
Beogradu, doprinese finansijskoj konsolidaciji, što opet treba da dovede do
smanjenja siromaštva. Logika Svetske banke, tj. njenog predstavnika je da
građani sami plaćaju svakog meseca svoj budući izlazak iz siromaštva.
Otpuštanje koje se najavljuje i uopšte povećanje nezaposlenosti nemaju nikakve
veze.
Menadžeri
ove provenijencije obično ovakve sitnice ne uzimaju u obzir. A i zašto bi? Jer,
kada se ispostavi da stvari ne idu onako kako su oni zacrtali uvek mogu da
prebace odgovornost na “diktatora” Vučića, ili na sam narod koji je, znate već,
iskvaren komunističkim navikama. Možda ovo i zvuči kao ironija, ali se previse
puta dogodilo da bi bilo samo to. Uostalom, evo i Vučića kako sve češće
jadikuje nad mentalitetom naroda.
Strujni
udar MMF-a je gotova stvar. Evo, stanovnici Srbije imaju dovoljno vremena da
počnu sa štednjom. Ostaje da se vidi koja je sledeća šok-terapija i ko će je
prepisati. I sve tako do konačnog ozdravljenja – rešenja. A to ozdravljenje
počiva na sve većem opterećivanju običnih ljudi, istih onih kojima je u ime tog
ozdravljenja već umanjena plata ili penzija. Nije bilo dovoljno. Šta još mogu
obični ljudi da učine za zdravlje države? Možda će neka genijalna faca iz neke
finansijske nadzorne institucije doći na ideju da treba dati još i krv.
Videćemo.
Нема коментара:
Постави коментар